Razgovarali u Zagrebu 26. listopada 2008.

Rad jednog od najistaknutijih suvremenih američkih arhitekata Stevena Holla jedinstven je po sprezi konceptualnih istraživanja i evolutivne prakse koje se međusobno podupiru. Štoviše, Hollov teorijski projekti i realizacije obilježeni su upravo konzistencijom i kontinuiranim širenjem područja interesa. Hollova pozicija reflektira njegovu povezanost sa akademskim miljeom, dok u praktičnom smislu Holl pokazuje visku razinu principijelnosti i vitalnosti. Holl se bavi širokim rasponom tema: od poetskih obiteljskih kuća do neo-avangardnih utopijskih projekata gigantskog mjerila. Povezujući fenomenologiju sa suptilnim senzibilitetom za doživljajna svojstva arhitekture Holl postepeno razvija prepoznatljiv izraz koji je samo-referentan ali uvijek i jedinstven u odnosu prema specifičnostima pojedinih zadataka.

 

ORIS: Do konca 80-ih godina prošlog stoljeća niste puno gradili, ali ste intenzivno radili na mnogim projektima. Većina je vaših ideja i koncepata, kao što su hibridne zgrade, istraživanje percepcije i perspektive, bila do tog vremena već razrađena. Možete li se prisjetiti tog vremena, 70-ih i 80-ih godina?

 

Steven Holl: Sporo sam započinjao. Bio sam predavač, profesor arhitekture, no radio sam i projekte i natječaje, bavio se vizijama i crtežima. Nisam imao novca. Spavao sam na polici od šperploče iznad ulaza u moj ured. Ljudi nisu znali da živim ondje jer sam si mogao priuštiti samo taj uredski prostor. Bilo je to vrlo ekonomično vrijeme u New Yorku. Prostor je bio u obliku kocke stranica 7 metara. Plaćao sam ga samo 275 dolara mjesečno. Prvih deset godina sam radio samo projekte, što mi je doista pomoglo da započnem. Jedna od opasnosti današnjeg doba je ta što ima jako mnogo posla. Mladi arhitekti počinju vrlo rano, brzo potroše svu energiju i ideje tako da se počinju ponavljati. Bilo je teško, no zahvalan sam na tako dugačkom razdoblju stvaranja ideja. Pamphlet Architecture iz 1985. godine je bio posvećen hibridnim zgradama. Razgovarali smo o tome kako bi zgrade u modernom gradu trebale imati mnogobrojne funkcije. Trebalo bi stremiti miješanju svih funkcija urbanog života u projektu i stvoriti jedan urbani prostor. Najradikalnija verzija tog stava kojim smo pobijedili na natječaju je vodoravni neboder koji pluta iznad tropskog pejzaža. Nikada ne bih došao do tih ideja da sve te godine nisam u tišini radio sam. U to vrijeme je jedan od važnijih projekata bio Porta Vittoria (17. trijenale, Milano) iz 1986. Godine; u njemu sam djelovao suprotno od svih racionalnih arhitekata u Europi. Oni su radili samo na temelju tipologije i morfologije. Zarekao sam se da ću izraditi projekt bez toga, stoga sam morao pronaći neki novi način i tako sam počeo proučavati fenomenologiju. Knjiga Idea and Phenomena potječe iz tog razdoblja. Bilo je to veoma važno razdoblje u mom životu jer ta knjiga objedinjuje sve te misli. Uvijek sam počinjao od jedinstvene ideje koja se bavi lokacijom i okolnostima gradnje. Postoje pitanja percepcije različitih uvjeta koji su na neki način univerzalni. U toj knjizi konkretizirano je fenomenološko stajalište. Moj način rada otvara mi novi teritorij, novi projekt jer za svaku lokaciju i okolnosti moram imati novu ideju, no postoji i temeljna ideja oko koje se stvari razvijaju. To je zanimljivo, no uzima mi dosta vremena. Sada mi to daje zamah da na tome gradim dalje.

 

ORIS: Ako bacimo pogled na vašu biografiju, vidimo da ste studirali na sveučilištu Washington, no sredinom 70-ih ste došli u AA, gdje su definirani mnogi od naprednih koncepata za idućih 30 godina. Razvili ste vlastiti stav i unijeli vrlo bitnu razliku između suvremenog i novog. Ne slažete se s potrebom za izmišljanjem novog stila „svakog ponedjeljka“.

 

Steven Holl: To je Mies rekao. S druge strane, pokušao sam stvoriti novi projekt za svaku lokaciju i okolnosti. Protivim se Miesovom kontinuitetu. Vidjeli smo kakve se tragedije događaju s pojavom loših kopija jednog stila. Ne uklapaju se svi stilovi u sve gradove. Različiti gradovi imaju različitu atmosferu, različit duh, različitu teksturu, različito svjetlo, različitu klimu. Najgore što se moglo dogoditi modernoj arhitekturi je da su ljudi počeli graditi ne razmišljajući gdje se nalaze. Počeli su razmišljati o načinu i sustavu, te zanemarili jedinstvenost lokacije. Oduvijek sam bio pod vrlo snažnim dojmom, još uvijek jesam, da se takvo stajalište nastavlja i dalje. Sada imamo ono što se naziva „arhitekti visokog stila“ koji imaju svoj vlastiti jezik. Zgrada se može nalaziti u Španjolskoj, Los Angelesu ili u Frankfurtu, uvijek je to ista zgrada i isti stil. Smatram da u tome leži problem, no javnost ide u suprotnom smjeru, ona želi brend. Radi se o zanimljivom problemu, no moje stajalište je suprotno stvaranju brenda. Oduvijek sam smatrao da to nije dobar put za dobivanje posla.

 

ORIS: Lokacija i lokalne okolnosti važna su polazna točka. Možda o tome možemo govoriti specifičnije. Primjerice, motiv jednog od vaših novijih projekata, Loisiuma u austrijskom Langenloisu, je podzemni vinski podrum u glinenom tlu. Tu je motiv transformiran u izgrađeni objekt.

 

Steven Holl: Ideja je bila učiniti lijepu strukturu tih starih nadsvođenih podruma početnom točkom projekta, a da se to isto tako odnosi i na presjek u pejzažu. Podrumi se nalaze ispod zemlje, prva zgrada je ukopana u zemlju i nagnuta prema podrumima, dok se druga zgrada nalazi iznad razine zemlje. Postoji dio koji spaja sve te tri stvari i koji čini okvir. Kad ste u hotelu, vinogradi su vam odmah ispod prozora i čini vam se kao da ste na nekom posebnom mjestu. A tu je i sam vinski podrum. Želite biti što bliže podrumima, pa je zgrada nagnuta. Ustvari, moja supruga i umjetnica Solange Fabião je ta koja je „nagnula“ zgradu. Ja mogu imati ideju, no drugi mi ljudi pomažu da je pretvorim u bolju ideju. Drugim riječima, ne vjerujem da radim ovaj posao sam. Surađujem i svi drugi surađuju sa mnom. Krenemo u određenom smjeru, a drugi nam ljudi pomognu poboljšanjima. U tom mi se projektu sviđa presjek kroz teren i odnos triju stvari. Da sam mogao birati, izradio bih svaki pojedini detalj. U nekim kućama projektiram i rasvjetna tijela. Smatram da ona pridonosite kvaliteti arhitekture kad mjerilo postane veće. Ako svemu možete dati konceptualni red i stvoriti odnos, to je pozitivan doprinos.

 

ORIS: Možda još nekoliko opaski o Loisiumu. Pretvorili ste vodoravnost vinskih podruma u okomitost usjeka u zidovima. Tradicionalni vinski podrumi nalaze se pod zemljom i mračni su, no vi uz pomoć ove pretvorbe u kuću dovodite svjetlost.

 

Steven Holl: Hotel je bio teži jer sam ga isprva počeo projektirati na temelju oblika nadsvođenih podruma; čitav je hotel plutao, no to je bilo preskupo. Oko toga je bilo dosta natezanja; mislim da sam izradio nekih 50 modela, 50 nacrta. Znali smo da želimo da bude iznad zemlje i da ga želimo u presjeku nekako dovesti u odnos i vezu s podrumima. No zbog poteškoća u izradi tog odnosa vodila se velika bitka. Hotel je izgrađen, no zbog rokova smo bili prisiljeni izgraditi projekt prije nego što smo bili spremni. Boravio sam u hotelu i vrlo je uspješan. Dapače, toliko je uspješan da je francuska vlada zvala našeg investitora jer je željela izgraditi hotel na posebnoj lokaciji u pokrajini Alsace, te me klijent nazvao i upitao bih li mogao izraditi još jedan projekt. Sukladno tome, radim još jedan projekt za istog investitora, no u potpunosti drugačiji. U novom projektu ću koristiti drvene strukture. Takav je koncept, jer je obronak pun velikog crnog drveća. Tamo raste drveće koje ima  cvjetove izravno na granama. Koncept te zgrade je vrlo različit, no radi se o istom programu. Pojavljuju se crno drvo, crvena boja i željezo.
 

ORIS: Vratimo se na pitanja hibrida i hibridizacije: mislim da većina arhitekata eksperimentira s pojmom hibridnosti u smislu programa, no vi ste uveli hibride ne samo tipologije već i izgrađenih oblika i struktura, kao npr. u Bridge of Houses.

 

Steven Holl: Na posljednjem projektu - Vanke Centeru - vodoravnom neboderu koji pluta 20 metara iznad tla, radi se također o hibridnoj gradnji. Mislim da je to prva takva gradnja uopće. Radi se o ovješenoj mostnoj konstrukciji u kombinaciji s betonskim okvirom, tako da nema rešetki. Raspon između jezgri je 50 metara. Tu ideju je iznio kineski inženjer dr. Xiao Congzhen i mogu reći da se tu doista radi o hibridnoj izgradnji, o ovješenoj konstrukciji u kombinaciji s krutim betonskim okvirom. To je vrlo rijetka tehnika u izgradnji zgrada. Zgrada je namijenjena stanovanju, radu i rekreaciji: radi se o hibridu različitih vrsta funkcija – ureda, hotela, stanova. Radi se o hibridnom programu i hibridnoj strukturi.

 

ORIS: Upravo tako, jer hibridizacija ne uključuje samo sažimanje programa u nekoj kombinaciji. Spomenuli ste suradnju s kineskim inženjerom, no vaša prva čuvena suradnja bila je ona s Vitom Acconcijem.

 

Steven Holl: Storefront for Art and Architecture. Upravo je obnovljen i ponovo otvoren. Sve je opet savršeno. To je trebala biti samo privremena struktura i stajati 6 mjeseci, a stoji već od 1993. godine. Izrađena je od materijala koji su se počeli raspadati, te je uprava Storefronta donijela odluku o izdvajanju 150.000 dolara za obnovu, pa je sada ponovo otvoren. Ako posjetite New York, vidjet ćete da izgleda potpuno novo.

 

ORIS: Taj je projekt uveo koncept zglobnog prostora koji je razvijen na stambenim zgradama u Fukuoki.

 

Steven Holl: Zglobni prostor sam projektirao u Fukuoki 1989. i 1990., a izgrađen je 1991. godine. Storefront je došao dvije godine kasnije.

 

ORIS: No koncept zglobnog prostora se tiče i pretvorbe prostora, mogućnosti prostorne složenosti.

 

Steven Holl: Da, a zanimljiva stvar je da se Vito Acconci i ja nikada nismo mogli složiti oko toga što bi taj projekt trebao biti, tako da smo i on i ja imali mnoštvo različitih nacrta, pa nam je na kraju ponestalo vremena. Bilo je to kao s okretnim vratima. On bi došao u moj ured s jednim nacrtom, a ja bih imao drugi. Na kraju je pobijedio zglobni prostor. Vito je dodao rotaciju oko vodoravne osi; ja sam imao rotaciju samo oko okomite osi.

 

ORIS: Kako ste započeli suradnju s Vitom Acconcijem?

 

Steven Holl: S Vitom sam surađivao i prije, a Storefront nas je zamolio za suradnju.

 

ORIS: Surađivali ste i sa Walterom de Mariom i Danom Grahamom.

 

Steven Holl: Dan Graham je napravio djelo za Simmons Hall u okviru  MIT-a, a Walter de Maria djelo za prednje dvorište muzeja Nelson-Atkins, „One Sun/34 Moons“ (Jedno sunce/34 mjeseca), predivan, spokojni pejzaž na ulazu u kompleks muzeja.

 

ORIS: Surađujete s umjetnicima. Radite li to zato što vam to omogućava preispitivanje vaših koncepata i ideja kroz interpretaciju umjetnika?

 

Steven Holl: U Walterovom slučaju smo pobijedili na natječaju s idejom vode, jezera, bazena iznad parkirališnog prostora koji se trebao nalaziti ispod zemlje, sa svjetlima koja su trebala ići prema dolje. Walterovo djelo zove se „One Sun/34 Moons“ i izgleda kao da ste odrezali vrh kugle promjera 15 metara. Materijal su zlatni listići na bronci. Potom je okolo porazmjestio mjesece i dodao još jedan ili dva. To je već bilo u našem natječaju. Radi se o potpunom umjetničkom djelu i ne može se mijenjati. Ono je dio je zbirke muzeja i ne možete doći i tamo staviti neku skulpturu od Botera. Vrlo sam sretan što je to umjetničko djelo Waltera de Marie, no suradnja je daleko dinamičnija; toliko je stvari koje dolaze s obje strane i u međusobnoj  su razmjeni.

 

ORIS: Smatrate li sebe dijelom njujorške umjetničke scene?

 

Steven Holl: U New Yorku radim već više od 30 godina, stoga pretpostavljam da sam na neki način vezan uz tu scenu. U njemu je nastala većina mojih crteža. No mnogi su moji radovi na lokacijama u Europi i Kini, a svega tri su u New Yorku.

 

ORIS: Dietmar Steiner je rekao da ste vi u biti europski arhitekt. Je li to možda naglašeno kroz vašu brigu i interes za različite grane povijesti, znanosti i umjetnosti? S druge strane, Kenneth Frampton tvrdi da je Steven Holl vrlo američki arhitekt; dakle, o tom pitanju ima različitih stajališta.

 

Steven Holl: Ne znam što je to Amerika, ja mislim da je ona samo mit. Danas imamo probleme jer stvarno želimo da demokrati pobijede. Ostatak svijeta napeto iščekuje neku pošteniju vladu (razgovor je vođen neposredno pred pobjedu demokrata). Moj djed je rođen u norveškom Tonsbergu, moj otac je punokrvni Norvežanin, tako da smatram da bismo svi trebali biti građani svijeta. Ne vjerujem u nacionalizam. U 20. stoljeću smo imali ružna iskustva s nacionalizmom, tako da bismo trebali biti daleko svjesniji planeta kao jedne opće stvari koju svi dijelimo. Svi bismo, primjerice, trebali raditi na zaustavljanju iskrčivanja šuma u prašumama  Brazila. Samo u rujnu spaljeno je 800 jutara šume, što je stvarno velika tragedija. Razgovor o problemu globalnog zatopljenja, atmosfere i paljenja šuma je u biti ono što nam treba. To ima velik utjecaj na nas i smatram da svi moramo biti građani svijeta. Gorljivo zastupam razmišljanje o planetu i izuzetno se protivim nacionalističkim stavovima, čak do točke u kojoj propitujem provincijalni položaj arhitekta. Smatram da je to u 19. i 20. stoljeću bilo u redu, no kada putujete po svijetu i razmišljate o svijetu – usput, svi mi gledamo međunarodnu televiziju, svi čitamo međunarodne novine, časopisi su međunarodni, tako da bi i naši umovi trebali biti međunarodni - morate biti internacionalni u svojim razmišljanjima i u svemu što radite.

 

ORIS: Smatrate li da je vezano za ovu ekološku brigu u arhitekturi potrebno razviti novi formalni jezik?

 

Steven Holl: Ne, vjerujem da je arhitektura daleko bitnija od instalacija ugrađenih u nju. Instalacije ne morate pokazivati. To je kao da više nemate drugih ideja i onda pokušavate politizirati oko toga.

 

ORIS: Mislila sam na Glenna Murcutta. Njegova arhitektura, njezin oblik i morfologija proizlaze iz njegove zabrinutosti za ekološko stajalište, nekorištenja klimatizacijskih uređaja nego prirodne klimatizacije, čak i u ekstremnim klimatskim uvjetima.

 

Steven Holl: U mjerilu kuće, na manjim projektima to je jednostavnije učiniti. No kada je projekt urbanog karaktera, to je dosta teško jer se morate uskladiti s urbanim silama, oblikovanjem prostora i urbanog prostora i mnogim drugim silama. S druge strane, radi se o specifičnim okolnostima lokacije i prirodi problema.

 

ORIS: Tada to postaje i pitanje percepcije. U uvodu knjige Pitanja percepcije spominjete simpozij u Helsinkiju na koji ste otišli kako biste raspravljali o konceptima fenomenologije s filozofima. Ustvari ste dobili vrlo dobar odziv jer su oni potvrdili neke od vaših misli i ideja.

 

Steven Holl: Priznao sam im da sam zlorabio njihovo razmišljanje, koristio ga samo kao arhitektonski alat, nemarno sam zlorabio vrlo sofisticirane tekstove. Oni su pružili izuzetnu podršku, govorili su kako im je izuzetno zanimljivo to da može postojati neka stvarna primjena nekih njihovih ideja. To im je bilo vrlo uzbudljivo.

 

ORIS: Husserl bi rekao: „Vratimo se na same stvari“. Možda su se filozofi referirali na vašu brigu za materijalitet i osjetilne kvalitete prostora. Smatram da je važan dio vašeg stava prema arhitekturi metoda projektiranja jer se vi stalno služite skicama, crtežima, akvarelima, nikada ili gotovo nikada  ne koristite računalne modele.

 

Steven Holl: Koristimo računalne modele, no ja vjerujem da je početak projekta analogna stvar koja dolazi iz glave, srca, ruke. Sve te stvari dolaze skupa. Nakon toga možete upotrijebiti računalo, sve poboljšati i ići dalje. Računalo ne razmišlja, ono nema ideja. Opasnost dobivanja ideje samo s računalom kao alatom leži u tome što već oblikujete misao. To nije toliko jasno. Mislim da se i to može, no morate biti svjesni toga. Ima nekih programa koje vam nacrtaju bundevu kada vi želite okrugli oblik. Tako je u računalnom programu. Ukoliko pokušate slobodnom rukom nacrtati skicu neke misli, a radite s tim programom, dobit ćete ono što je već napisano u programu. To je samo jedan detalj, no ako želite imati sve otvoreno, morate početi od vlastitog uma.

 

ORIS: Umberto Eco je rekao da alat kojim se koristite za pisanje značajno utječe na strukturu pisanja. Alat utječe u nekoj mjeri na intelektualni rezultat umjetničkog djela.

 

Steven Holl: Isto je i s načinom na koji komuniciramo. Danas ovdje gledamo jedni druge u oči, no ako razgovore vodite samo elektronskom poštom i SMS porukama, mijenjate način komunikacije. Ne vidite oči. To je nešto bitno s čim se moramo suočiti. Time uistinu mijenjamo način razmišljanja. Radim na jednom projektu u Kini i svakog dana u uredu moram odgovoriti na mnogobrojna pitanja putem e-maila. Svaki dan imam po stotinjak e-mailova. Treba mi sat i pol samo da odgovorim na sva pitanja. Nešto nedostaje čak i u komunikaciji sa zaposlenicima. Ponekad ih jednostavno nazovem da bismo si čuli glas. Sad imamo i Skype, pa se možemo i vidjeti, imati i sastanak putem Skypea. Mislim da je to bolje od e-maila. E-mail je tako suhoparan.

 

ORIS: Duboko su me se dojmila vaša istraživanja arhitektonskog bilježenja prezentirana u Parallaxu (Princeton Architectural Press, N.Y. 2000.). Radi se o nečemu izuzetno originalnom i također povezanom sa samim konceptom arhitekture. Upotrijebili ste sofisticirani sustav kodiranja različitih kutova pod kojima svjetlo ulazi u prostor kao i kodiranje oblika. Kombiniranjem tih elemenata uveli ste element vremena.

 

Steven Holl: To je samo jedan projekt, ne bih ga smatrao sustavom. Bio je to poseban projekt s kojim smo eksperimentirali kao s koreografijom - svjetlo se može kretati kroz prostor kao što se ples kreće kroz prostor.

 

ORIS: U Stretto House ste za dijagram kuće upotrijebili stavak Bartókove glazbe. Arhitektura se često može percipirati kao jedan glazbeni komad, no kada publika sluša glazbu, ona ne mora znati čitati note. Kako je to u arhitekturi? Trebaju li ljudi znati nešto o njoj kako bi u njoj uživali?

 

Steven Holl: Često kažem da su arhitekti nalik na skladatelje. Treba nam ideja da izradimo sve crteže i donosimo odluke; ideja je sila koja stoji iza nacrta. Osoba koja ulazi u prostor može iskusiti fenomen svjetla, teksture i prostora. Ustvari, ako žele saznati više o tome, možda mogu naslutiti da iza projekta postoji ideja. Smatram da je pravo mjerilo korisnik. To može biti petogodišnje dijete koje će nešto osjetiti. Ne smatram da morate znati kako je Stravinski utemeljio jednu svoju skladbu na motivu triju kupola bazilike sv. Marka u Veneciji. Njegov je glazbeni komad strukturiran u tri dijela i on se temelji na tome. U toj glazbi možete uživati i čuti je stotinu puta a da to ne znate.

 

ORIS: Kako je doista započelo vaše zanimanje za fenomenologiju?

 

Steven Holl: Pokušao sam umaći tipologiji i morfologiji. U vlaku na putu za jednu konferenciju sjedio sam s filozofom koji je bio stručnjak za Merleau-Pontyja, te sam počeo čitati sve o njegovom radu jer smatram da je arhitekturi daleko bliži od Husserla. On je preapstraktan za mene. Trebalo mi je nešto neposrednije, više o kretanju tijela kroz prostor, tako da je Merleau-Ponty bio bolji za čitanje i razmišljanje o tome kako bi to mogao biti moj izgrađeni stav.

 

ORIS: Postoji li veza s umjetničkom scenom u Americi? Bili ste povezani s pokretom Light and Space.

 

Steven Holl: Radio sam s Danom Grahamom i Jamesom Turrellom. Turrell je doista bio dio toga. On je bio glavna figura i s njim sam radio modele. U tom je razdoblju tamo bio i Robert Irwin. Znate li što je čudno? Došlo je do ponavljanja – Olafur Eliasson, koji glumi da ne zna za druge. Stvarno je zanimljivo kako imamo te cikluse; mladi ljudi gledaju na to kao na nešto sasvim novo, ali ono to uopće nije.  Nevjerojatno mi je što svi govore: „Oh, kako je ovo novo i radikalno“. Nije novo, samo je ponovo zapakirano na vrlo kreativan način.

 

ORIS: Čini se kao da se vaša praksa širi, gradite sve više.

 

Steven Holl: Ustvari ja je smanjujem. Morao sam je povećati zbog velikih projekata u Kini, ali ne želim imati veliki ured. Smatram da za to treba previše menadžmenta. Sada idem na manje od 50 suradnika. Smatram da je ova gospodarska kriza vjerojatno dobra na neki način, zato što ljudi imaju više vremena za razmišljanje, te će posao raditi pažljivije.

 

ORIS: Smatrate li da je razmišljanje presudno za postizanje te iskrenosti i egzistencijalnog angažmana zbog kojeg je arhitektura dio kulture?

 

Steven Holl: Smatram da se što je više razmišljanja prije same gradnje više toga može utjeloviti u kući, prostoru, u materijalima i svjetlu. To je uvijek izazov. Razmišljanje mora biti vezano za određeno mjesto i za određenu kulturu. To danas postaje sve teže i teže zato što neki pogledi i okolnosti nisu utemeljeni. Širom su otvoreni i nisu kulturološki utemeljeni. Gotovo da morate izmisliti nove scenarije, što je uzbudljivo.

 

ORIS: No još uvijek imate tu potrebu za usidrenjem?

 

Steven Holl: Bio je to uspješan manifest. Prva važna stvar bila je izuzetno preuranjena izložba u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti 1989. godine. Do tada gotovo da nisam ništa ni izgradio. Bio sam u krizi. Rekao sam sam sebi: „Neću samo objesiti crteže na zid, morat ću napisati manifest. Što mogu reći?“ Bila je to moja riječ i bila je zanimljiva. Bilo je to impulzivno, no još ga uvijek smatram svojim radom. Drago mi je što nisam pisao o nečemu što ne bi bilo održivo kroz 30 godina mog rada. Morao bih se mijenjati i mijenjati svoju priču. Manje ćete vjerovati u neko djelo ako se netko neprestano mijenja.

 

ORIS: Prema tome, ta izložba je u biti bila prisilna prilika da elaborirate svoj program.

 

Steven Holl: Ako pogledate taj tekst, vidjet ćete da ima nekih 500 riječi. Prije četiri godine smo pokušali pokrenuti časopis 32BNY, Beijing/New York, na 32 stranice i od 32 četvorna centimetra, a nijedan tekst nije smio biti duži od 500 riječi. Jer smo bili uvjereni da možete, ako imate nešto smisleno za reći, sve to iskazati u 500 riječi. To se protivilo njujorškoj intelektualnoj školi, gdje se pišu tisuće stranica od kojih jedva što možete razumjeti.

 

ORIS: Je li vaš cilj u nastavi naglasiti važnost odnosa s povijesti umjetnosti i tako naglasiti intelektualni kontinuitet? Pallasmaa je citirao svog učitelja Blomstedta, koji je smatrao da je za arhitekta najvažnije da ljudsku situaciju osjeti kao važniju od formalnih ili morfoloških situacija.

 

Steven Holl: Radio sam s Pallasmaaom, smatram da je velik učitelj. Izuzetno je bitan pisac, jedan od prvih u svijetu fenomenologije. Vrlo je argumentirano pisao o tome. Alberto Pérez-Gómez, Juhani i ja smo zajedno napisali knjigu Questions of Perception (Pitanja percepcije). Radili smo tada na natječaju za Kiasmu. U uredu imam sliku nas trojice. Bilo je to 26. ožujka 1993. godine. Tada još nisam bio pobijedio ni na jednom natječaju. Predao sam ga, no nisam znao da ću pobijediti. U to doba nisam imao pojma da ću raditi u Finskoj. Duga je povijest s Pallasmaaom i njegovim razmišljanjem. Pomogao mi je s Kiasmom. Bio je to projekt koji mi je promijenio život.

 

ORIS: Bila je to vaša prva velika građevina.

 

Steven Holl: Do tada sam imao dvoje ili troje ljudi, nakon toga sam ih uvijek imao šest, sedam ili osam. A na taj natječaj, koji je bio i anoniman, došlo je 516 radova.

 

ORIS: U projektu za Muzej ljudske evolucije u Burgosu, a taj ste natječaj nažalost izgubili, projektirali ste impresivne unutarnje prostore koji bi se mogli povezati s tamošnjim prapovijesnim spiljama, no gledajući taj prostor, pomislila sam na Endless House. I u Loisiumu ste odali hommage Kiesleru.

 

Steven Holl: Tako je, no u stvarnosti je ta spilja bila datost tog projekta. Bila je vrlo čudnog oblika koji je svaki arhitekt prema propozicijama natječaja morao ugraditi unutar zgrade. Mi smo napravili taj oblik i stvorili tu čudnu stvar. Bio je to neka vrsta urbanog bloka s vrlo čudnim organskim oblikom unutar njega.  Mislim da je Kiesler bio genij, veliki arhitekt i vizionar. Endless House je izgrađen 1955. godine. Bio je to velik trenutak u povijesti arhitekture.

 

ORIS: Ipak, u studentskom domu za MIT imali ste vertikalne spilje.

 

Steven Holl: To je drugačije, to je imalo veze s poroznošću. Taj je dom, poput spužve, porozan u svim smjerovima. Htjeli smo zgradu učiniti poroznom kako bismo povezali svjetlo i sve javne prostore koji prolaze kroz kuću. Povezali smo svjetlo koje dolazi odozgo tako da čitav studentski dom, svaka od 10 zgrada, ima svoj javni prostor, te smo i njih povezali.

 

ORIS: Pri pogledu na vaše zgrade ne vide se nikakvi kompromisi.

 

Steven Holl: Prema svojim sam radovima puno kritičniji. Projekt Linked Hybrid u Kini je bio vrlo težak. Tamo je bilo 750 stanova, pa smo napravili savršene modele stanova i u njima dizajnirali rasvjetna tijela, svjetlo, svaku pojedinu stvar, a oni bi je potom kopirali. Neki drugi arhitekt će kopirati tu već kopiranu verziju, a to je kao da od fotokopije napravite fotokopiju i tako dalje. Na koncu to postane samo vrlo zrnata verzija onoga što ste vi izvorno imali na umu.

 

ORIS: Arhitektura niske rezolucije.

 

Steven Holl: Da, kada se kopira. No izvornik je tu. Ima nekoliko stanova koji su savršeni, stoga ako netko želi, može vidjeti kako je to trebalo izgledati.

 

ORIS: Pérez-Gómez u jednom svom eseju kaže da je ljepota važna. U tekstu o vama nalazi se jedna divna definicija. On kaže: „Holl nam nudi alternativu poetske vizije života, arhitekturu kao okvir za ljudsku sposobnost prihvaćanja vlastitog stanja.“ To je dosta blizu herojskom modernističkom stavu - uz pomoć arhitekture svijet učiniti boljim mjestom za život.

 

Steven Holl: Ja sam optimist. Primjerice, u zgradi Linked Hybrid u Pekingu stvorili smo javni prostor koji je otvoren svima, čitavom gradu. Uzeli smo u obzir vladajuće sile u modernom Pekingu, u kojem developeri grade ogromne projekte stanova za prodaju. Dakle, uzeli smo tu pomalo negativnu silu i pokušali je oblikovati u pozitivnu silu za budućnost sviju, ne samo onih koji žive ondje nego i onih iz grada, i to doista predstavlja oblikovanje života i oblikovanje budućeg života. Sve se geotermički grije i hladi. Dakle, ne radi se samo o obliku nego i infrastrukturnom djelu. To je u trenutku kad smo ga započeli bio najveći projekt u Kini s geotermalnim grijanjem i hlađenjem. Sada ima i većih, no 660 bunara dubokih stotinu metara podrazumijeva da nema tornjeva za hlađenje, nema sagorijevanja fosilnih goriva, a podno grijanje i stropno hlađenje, sve je ugrađeno u konstrukciju i sve sadrži recikliranu vodu. Peking je u krizi s vodom, tako da recikliramo svu vodu, pa je i veliko jezero u središtu projekta ispunjeno recikliranom vodom. Imamo dosta vode, jer pri recikliranju shvatite da 720 stanova potroši dosta vode. Vode ima toliko puno da možemo zalijevati zelene krovove i vrtni krajolik, napuniti jezero i koristiti je u nužnicima. Ako i nisam uspio unijeti sve detalje u stanove, ono što radim je važnije u velikom mjerilu oblikovanja budućnosti življenja.Mislim da je postmodernističko vrijeme bilo vrlo cinično. Rečeno je da je moderna bila u krivu, da su mnoge stvari pogrešne. Uvijek sam se blago protivio odustajanju od ideje da arhitektura nije posljedica društvenog života, strukture grada, svih tih dimenzija. Ona to svakako jest i oblikuje način na koji živimo. Prvo oblikujemo zgrade, a onda zgrade oblikuju nas. To je istina, stoga stvarno mislim da me to spriječilo da upadnem u cinizam postmodernizma, jer ja u to vjerujem i vidio sam da se to događa. Kada bih imao priliku izgraditi nešto veće i stvoriti društveni prostor, pokušao bih to. Danas postoji dimenzija koju nazivamo švicarska dragocjenost - oni naprave svega dva projekta i učine ih vrlo, vrlo dragocjenim. Dvojim da je to dobar primjer studentima. Ako možemo nešto učiniti boljim, u smislu projekta i ljepote, ali i infrastrukture, ako možemo stvoriti energetske sustave koji se temelje na geotermalnoj ili alternativnoj energiji, onda smo stvarno pridonijeli budućnosti. Ja to ne radim da bih služilo kao amblem, vjetrokaz na krovu ili nešto tog tipa, ne, to nije samo izraz. To se nalazi duboko u jezgri. Poput vaših pluća, hrane koju jedete - to je dio života.